Piše: Budo Simonović
Cerovo je jedno od najvećih i najljepših pješivačkih sela. Po kamenitoj dolini pored magistralnog puta Podgorica–Nikšić i mjesnog centra Bogetići, na pogled ostroškoj svetinji, prosule se kuće. Uglavnom kamene, nove ili obnovljene starovremske, ali pretežno opustjele i tek nad gdjekojom se svakog jutra izvije dim.
U jednoj od tih kuća penzionerske dane broji sedamdesettrogodišnji Radoman Magovčević, poznati vozač nikšićkog rudnika boksita, i njegova supruga Senka sa kojom će iduće godine proslaviti pola vijeka braka. Ovaj tihi, razdragani čovjek, koji je cio radni vijek proveo za volanom teških rudarskih kamiona, koji nije znao za umor – i danas se prepričava kako je iz crvenih boksitnih rudokopa udaljenih četrdesetak kilometara od Nikšića znao mjesečno da spusti i po 120 tura rude, uglavnom opasnim makadamima – povukao se u rodno selo da na miru, u pradjedovskoj kući provede jesen života.
Tu dočekuje sinove i unuke, nebrojene prijatelje i poznanike, vazda veseo i oran za priču i šalu, iako njegova životna priča, priča o njegovoj porodici, nije nimalo vesela:
– Cerovo je postojbina nas Magovčevića koji po predanju, kao i svi Pješivci, vučemo korijen od Kosovca Bogdana Potolića. Svi, izuzev Škuletića i Mandalića. Oni su, po prilici, starosjedioci koje je taj naš prapredak izgleda zatekao kad je doselio ovdje.
Moj čukunđed Bogdan Šuša – Magovčević, bio je barjaktar i poginuo je u boju sa Turcima u Gornjoj Morači zajedno sa serdarom Mrkojem Mijuškovićem iz Povije. Imao je samo sina Aćima i u našem bratstvu se zadugo sve vilo na jednoj „svijeći“. Tek će Aćim dobiti dva sina – Bogdana i Nikolu, ali od njih opet bila samo po jedna muška glava – od Nikole Milan, a od Bogdana moj djed Andrija.
Andrija se rodio 1877. godine, taman kad je Nikšić konačno oslobođen od Turaka. Kad je pristasao oženio se Milicom, bila rodom od Đuračića tu iz susjednog zaseoka. Dobili četiri sina – Ljuboja, Mitra, Nikolu i Radomira, i ćerku Stanu. Najstariji Ljuboje bio je 1906. godište. Moj otac Mitar bio je dvije godine mlađi, a Nikola čak šest. Ostali su se rodili tek poslije Prvog svjetskog rata pošto djed Andrija punih šest godina, od 1912. do 1918. nije odlagao oružje. Prvo balkanski ratovi, Skadar i Bregalnica gdje je bio i teško ranjen, a poslije preko glave preturio i sve muke Prvog svjetskog rata.
Sjutra: DOK JE RATOVANjA,
NEMA TUGOVANjA
Junak iz pjesme
Čuveni Boj na Morači Gornjoj opjevan je i u narodnoj pjesmi koju je Petar Drugi Petrović Njegoš uvrstio u svoje „Ogledalo srpsko“. U velikoj pobjedi nad nemjerljivo brojnijom turskom vojskom, koju su Crnogorci slomili u vrletima sela Ljevišta i na od tada ozloglašenoj Rzači, poginuli su, pored ostalih, serdar Mrkoje Mijušković iz Povije i barjaktar Bogdan – Šuša Magovčević iz Cerova:
No đe sreća tu je i nesreća,
puče bumba a puče lubarda,
ubi bumba Mrkoja serdara,
a lubarda Šušu barjaktara...